Baviti se lokalnom politikom ne znači samo raditi na projektima, družiti se i obrazovati. Puno je više od toga – i zbilja je nekad nelagodno i opasno.

Što sam naučila kroz politiku i kako izgleda tjedan jedne političarke sam već pisala, ali i ispričala puno puta ljudima u svojoj okolini. Stvari nisu nikad tako bijele ili crne, i možemo u nedogled raspravljati o svjetskoj i nacionalnoj politici, no lokalna politika je sasvim neki drugi level u cijeloj priči. Već ima tri godine kako sam aktivna u njemačkoj politici, puno uspona i padova, novih prijateljstava i moja potreba da popravim samo mali kutak mog svemira daju mi energiju da se borim za ono što mislim da je ispravno. Upravo zbog toga mi nekad teško pada biti „tolerantna“ prema netolerantnima. 

Kako to izgleda u praksi, osjetila sam odmah na početku svoje „njemačke političke karijere“ 2017. godine. Migranti, izbjeglički vall i netrepeljivost prema strancima iznjedrilo je neke nove probleme kod Njemaca – napokon je bilo razloga za kriviti nekoga ako nisi imao posao ili ti nije išlo u životu. Nije to ostajalo samo na raspravama i psovkama, već je počela i djelovati desno-ekstremna nacionalistička scena (npr. Pegida) i njihov „blaži“ oblik u parlamentu – AfD.

Upravo od tih grupa počeli su se organizirati skupovi kako bi izrazili nezadovoljstvo trenutnom situacijom. Demokratski i teoretski da, ali gdje zavrsšava demokracija? Za nas, političku mladež, bilo je bitno biti na tim skupovima (na suprotnoj strani ulice) i pokazati da je velika većina njemačkog društva protiv mržnje i netolerancije. Dijelile su nas željezne ograde i nekoliko redova policije.

Ono što je mene osobno zaokupiralo u toj skupini jesu desno-ekstremne žene.

Moji Crveni su nas u to vrijeme dobro obrazovali i savjetovali kako djelovati ukoliko dođe do nekih problema ili upotrebe fizičke sile. Već na sljedećem prosvjedu u Nürnbergu smo točno znala s kojim gospođama ćemo imati posla. Već mi njih poznajemo poimence, a bome čini se da i one znaju tko će ih ugostiti u Bayernu 🙂

Iako u toj sceni dominiraju muškarci, desno-ekstremne žene su odgovornije za rad u pozadini ili se koriste u propagandne svrhe. Prema statistici iz 2019 je preko 32.000 osoba službeno označeno kao pripadnik*ca ekstremno-desničarske skupine. Osim demonstracijam, javnosti su te skupine poznate kroz „papir-terorizam“, tj. šaljući prijetnje pismom sa rasističkim porukama. Žene su u toj sceni važne samo kao majke i domaćice. Uglavnom se njihova uloga reducira na biološku funkciju i rađanje što više djece. Ipak, njihov broj se konstantno povećava, ali dobivaju i rukovodeće pozicije –
pa se ironično možemo pitati cvjeta li zapravo feminizam u njihovim redovima?

Kako je to uglavnom uvijek ista skupina žena koja je politički aktivna, od mladih djevojaka do starijih dama, znale smo kako, kada i gdje će se okupiti i s kojim parolama se
isponova moramo boriti. Starija dama, nazovimo je gospođa F. (poznata je policiji), izblajhalo-zagorjele kose (da bi više izgledala arijevski?) mi je posebno zapela za oko – bila je izričito glasna, a crveni ruž joj se razmazao po zubima. Mogla sam vidjeti svaki detalj, jer sam stajala samo na metar od nje. Dijelila nas je ograda i red policajaca. Slušala sam pozorno ne vjerujući kakve sve nebuloze mogu izaći iz usta jedne tako sitne žene. Pričala je toliko gadosti o strancima, o Ausländerima, a njenu mržnju sam mogla vidjeti u njenim očima i doslovce osjetiti na svojoj koži. 

Nakon istraživanja tko je i s kim sam imala posla, nisam znala je li situacija za smijanje ili plakanje – žena ima svoj bordel u srednjoj Njemačkoj, u kojoj joj rade, zamislite – 99% strankinja.

I dandanas ne znam što bi joj rekla da je sretnem. 

Bila sam već na nekoliko takvih prosvjeda i skupova, i nije mi žao mojih novaca i vremena. Možda sam nekada luda što se borim za neke svoje stavove i uvjerenja, ne znam… Na tim prosvjedima se napetost uvijek mogla rezati u zraku, a čini se kako može eskalirati svakog trenutka. Nažalost je to grupa ljudi s kojima je teško razgovarati, ali ako uspijem barem jednu uvjeriti da makar razmisli – već sam napravila nešto.

Kako reče Sassja:

„Šta god napravim danas sutra mi uvijek nešto fali
Meni glava u snovima dok na zemlji idu dani
Taman kad posložim stvari neka voda ih poplavi
I opet sve iznova gradi, skontaš koliko si mali“

Ali kaže i dalje…

„I čekam da se desi nešto konačno, konkretno
Onako kako želim da se sve složi na mjesto
I čekam da se desi nešto konačno, konkretno
To je to konačno osjećam se sretno“

Valjda je to nešto u nama što nas tjera da ovaj svijet ostavimo makar malo boljim mjestom za život. Ono što si mislim – kad treba pljuvati po ljudima u našem Gradu, mi lokalni političari smo uvijek na prvoj crti. 

Ipak, nemojte zaboraviti da smo zbog vas i na prvoj crti na prosvjedima, kad treba stajati za otvoreno društvo, toleranciju i zajedništvo.

PS. Ako te zanima ova tematika – pogledaj film snimljen po istinitom događaju – „Skin“ (2018)